Zdravlje

“Zdravlje” je široki pojam kojeg je teško definirati i kojeg se može tumačiti na mnogo načina.

Zdravlje se određuje (definira) kao visoki stupanj opće funkcionalnosti organizma, odnosno nenarušenost funkcionalnosti organizma, harmonija i nenarušenost intelektualnih i bioloških funkcija. Također se, u proširenom smislu može promatrati kao stanje dobrog tjelesnog, psihičkog i društvenog blagostanja. Zdravlje se najčešće upotrebljava kao pojam odsustva od bolesti, traume (ozljede i njihovih posljedica), deformacija i duševnih poremećaja. Neki od uvjeta zdravlja su uravnotežena prehrana, tjelesna aktivnost i higijena, te stabilne obiteljske i društvene okolnosti.

Društvene promjene, koje značajno utječu na zdravlje cjelokupnog stanovništva, utječu i na mijenjanje „zdravstvene slike“ populacije mladih. Sve značajnije mjesto među zdravstvenim poteškoćama mladih danas zauzimaju poremećaji i bolesti povezane s određenim ponašanjima, navikama i stilovima življenja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje duhana, uživanje psihoaktivnih droga, rizično seksualno ponašanje i spolno prenosive bolesti, neprimjerena tjelesna aktivnost, kvaliteta prehrane, poremećaji uzimanja hrane i posljedice prometnih nesreća), te psihosocijalni problemi (samoubojstva i duševni poremećaji), dok je, za razliku od mnogih europskih zemalja, znatno manje izražen problem ‘‘dječjih’’ zaraznih bolesti (zahvaljujući dugogodišnjoj i ustrajnoj imunizaciji). Različita istraživanja dokazala su postojanje svih tih problema te ujedno pokazala da je znanje mladih iz područja zdravstvene zaštite i reprodukcijskog zdravlja nezadovoljavajuće.

Dakle, planiranje zdravstvene zaštite za populaciju mladih treba usmjeriti prema:
– preventivnim i zdravstveno-edukativnim programima
– razvoju međusektorske suradnje
– organiziranju zaštite uz mjesta gdje mladi žive, školuju se i rade što bi službu učinilo dostupnom, te ujedno omogućilo korištenje svih prednosti i mogućnosti djelovanja s mladima i za mlade koji su vezani uz dotično okruženje
– uključivanju mladih u izvođenje zdravstvenih programa
– unaprjeđivanju razvoja specifične zdravstvene zaštite i specifične edukacije liječnika
– poticanju osnivanja i rada višenamjenskih zdravstvenih centara s multidisciplinarnim timovima
– pravovremenom otkrivanju vodećih i prepoznatljivih poremećaja, bolesti i problema mladih
– praćenju zdravstvenih pokazatelja i evaluaciji učinjenog

SPOLNI ODGOJ
Spolno zdravlje i s tim u vezi spolni odgoj jedna je od najvažnijih tema kada su u pitanju naša djeca. Djeca i mladi u Hrvatskoj od najranije su dobi izloženi ljudskoj spolnosti putem medija-reklama, filmova, časopisa, serija za mlade koji mogu biti dominantni u formiranju njihovih stavova. Osim što roditelji nemaju dovoljno vremena za razgovor sa svojom djecom o spolnosti, spolnost je često i tabu tema. Nedostatak razgovora i roditeljskog nadzora, jer roditelji najveći dio dana rade, a djecu su školi i na različitim izvanškolskim aktivnostima često rezultiraju rizičnim spolnim ponašanjem mladih, neprimjerenim istraživanjem spolnosti mladih putem interneta, časopisa i njihovim negativnim posljedicama.

Cilj spolnog odgoja je da pouči mlade ljude o ljudskoj spolnosti kao bi postale zrele i odgovorne osobe.

Primarna prevencija u spolnom odgoju temelji se na edukaciji mladih ljudi, izgradnji samosvjesne, odgovorne mlade osobe koje će odgoditi ulazak u spolne odnose jer je to prvenstveno u njenom vlastitom interesu i u cilju očuvanja njenog tjelesnog i duhovnog zdravlja. Cijeli je niz tema koje obuhvaćaju spolni odgoj- građa i funkcija ljudskog tijela, ljudski rast i razvoj, spolno sazrijevanje, promjene u tijelu koje se dešavaju tijekom puberteta, ljudska reprodukcija, trudnoća, spolni odnosi, briga o apstinenciji i kontracepciji, prevencija spolno prenosivih bolesti, odgovorno spolno ponašanje, spolno zdravlje i spolna orijentacija u skladu s njihovim tjelesnim i duševnim, te kognitivnim razvojem poštujući razvojnu psihologiju djeteta, stavove i mišljenje pedijatara, dječjih psihologa i psihijatara. Treba ih upoznati sa rizikom preranog stupanja u spolne odnose od spolno prenosivih bolesti jer je biološki sustav adolescenata nedovoljno razvijen i podložniji tim bolesti osobito kod čestog mijenjanja partnera i starijih partnera.

Sekundarna prevencija temelji se na upoznavanju načina djelovanja i načina uporabe svih kontracepcijskih sredstva, te s postotkom sigurnosti tih sredstava.
Cilj je spolnog odgoja promicanje zdravlja, stjecanje pozitivnog stava prema ljudskoj spolnosti i stjecanje odgovarajućeg znanja i vještina kako bi donosili ispravne odluke. Cilj je spolnog odgoja i poticanje komunikacije mladih s roditeljima.
Spolni odgoj potrebno je fokusirati na vlastite vrijednosti, poštovanje i dostojanstvo pojedinca primjereno dobi djeteta uz poštivanje individualnih različitosti, učiti ih uvažanju, toleranciji i poštovanju svakog pojedinca bez obzira na rasnu, nacionalnu, spolnu orijentaciju i vjersku pripadnost.

Seksualni odgoj – zadaća i odgovornost roditelja
Nema pravog odgovora na pitanje kada s djecom početi razgovarati o seksualnim odnosima, ali čini se da mnogi roditelji, ako uopće s djecom pričaju o tome, samu temu započinju prekasno, kada su se djeca već o seksu informirala od vršnjaka, na Internetu i preko filmova i serija te vjerojatno dobila krivu predodžbu o emotivnoj, fizičkoj, zdravstvenoj i svakoj drugoj komponenti spolnih odnosa. Prije svega, treba imati na umu da se razgovor o spolnosti i spolnim odnosima ne svodi na jedan veliki razgovor, već na kontinuiranu edukaciju. Ta je zadaća za sada, dok Hrvatska još uvijek nema uveden seksualni odgoj u školama, isključivo odgovornost roditelja. Cilj razgovora o seksualnim odnosima je odgojiti dijete da donosi pametne i odgovorne odluke, da se upozna s konceptom spolnih bolesti i načinima zaraze te da seks shvati kao dio emotivnog odnosa sa osobom do koje joj je stalo. U današnje vrijeme, kada djeca imaju pristup informacijama na svakom koraku i od najranije dobi, događa se da od mnoštva kontradiktornih i iskrivljenih informacija, ne mogu filtrirati ono što je doista važno prilikom stupanja u fizički odnos s drugom osobom. Stoga je neizmjerno važno da najvažnije informacije dobiju od onih kojima najviše vjeruju – od roditelja.
S prvim znakovima puberteta dolazi razgovor o fizičkim promjenama i reproduktivnim organima i dijelovima tijela, pa je to dobra podloga za daljnje razgovore o spolnosti i seksualnosti. Isto tako, to je dobra baza za objašnjenje kako seksualni odnos funkcionira s aspekta fiziologije, kako dolazi do trudnoće i kako se ona može spriječiti. S godinama se osnovnim informacijama mogu pridodati i one praktične – kako upotrijebiti kondom, što su kontracepcijske pilule, na koje se sve načine mogu prenijeti bolesti i koje su posljedice, kako nema ništa loše u tome da se upuštanje u odnos odbije dok osoba nije emocionalno zrela i spremna i dr. A sve to, preporučaju stručnjaci, do odlaska u srednju školu.

Možete potražiti više informacije na stranicama SeZaM – “Seksualna Edukacija ZA Mlade”.

OVISNOSTI
“Ovisnost jest stanje neodoljive potrebe (psihičke ili fizičke) za uporabom droge.” (Zakon o suzbijanju zlouporabe droga)

Vrste ovisnosti:
1. PSIHIČKA
2. FIZIČKA

Što je to psihička ovisnost?
Psihička ovisnost je stanje unutarnje prisile (znak gubitka kontrole) za povremeno ili redovito uzimanje sredstava ovisnosti radi stvaranja osjećaja ugode ili izbjegavanja nelagode, znakovi apstinencije su psihičkog karaktera. Ponekad je teško odrediti granicu između takve ovisnosti i životnih navika.

Što je to fizička ovisnost?
Fizička ovisnost je stanje prilagodbe organizma (staničnih procesa na sredstvo ovisnosti) koje se manifestira karakterističnim (u odnosu na vrstu tvari) poremećajima fizičke i psihičke prirode pri obustavljanju ili znatnom smanjenju u tijelo unesene količine psihoaktivne tvari. S neuroznanstvenog stajališta teško je prihvatiti postojanje samo psihičke ovisnosti, jer bi to značilo da psihičke funkcije nemaju svoju molekularnu osnovu u zbivanjima u našem mozgu.

Testiranje
Testiranje na droge besplatno se provodi u svim županijskim zavodima za javno zdravstvo. U našoj županiji za to zadužen je Zavod za javno zdravstvo Vukovarsko-srijemske županije.
Testovi na droge za kućnu uporabu na urin dostupni su u ljekarnama na području Republike Hrvatske. Svi testovi su jednokratni.

Dostupni testovi:
na marihuanu, hašiš
na morfin, kodein, heroin
na 5 vrsta droga (amfetamin, kokain, heroin, marihuana, ecstasy)
na 10 vrsta droga (amfetamin, metamfetamin, ecstasy, kokain, marihuana, barbiturati, benzodiazepin, heroin, metadon)

Testiranje kose i urina na prisutnost droga provodi se u Zagrebu, u Institutu za medicinska istraživanja.
Za analizu uzoraka kose radi utvrđivanja prisutnosti droga i njihovih metabolita koristi se plinska kromatografija sa spektrometrijom masa (GC/MS). Analize se mogu obaviti uz diskreciju (pod šifrom ispitanika) ukoliko su u privatne svrhe, a u laboratoriju se može zatražiti analiza na 2 skupine droga:
skupina: morfin, kodein, heroin, 6-acetilmorfin (specifični metabolit heroina), metadon (heptanon) i kokain
skupina: amfetamin, metamfetamin, 3,4-metilendioksiamfetamin (MDA), 3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA-Ecstasy) i 3,4-metilendioksietilamfetamin (MDEA)

Cijena analize svake skupine je 500,00 kn (PDV uključen).

Analiza kose proširuje mogućnost detekcije droge na mjesece, ovisno o duljini kose. Analiza kose na droge služi kao dokaz je li osoba ponavljano uzimala drogu.
Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada
Ksaverska cesta 2, Zagreb
telefon: 01 46 82 531
e-mail: infodroge@imi.hr

Kome se obratiti u slučaju ovisnosti?
– Roditeljima, starijoj osobi od povjerenja
– Prijatelju/ici
– Razredniku/ci, Pedagogu/ici
– Ured za suzbijanje zlouporabe droga
Sv. Preobraženja 4/II, Zagreb
ured@uredzadroge.hr
– Besplatni Anti droga telefon: 0800 8008

Program prevencije ovisnosti za djecu i mlade u sustavu socijalne skrbi
Centar za socijalnu skrb Vukovar
Županijska 13, Vukovar
Savka Mijonić, prof. ped. i psihologije
telefon: 032/450-941
fax: 032/450-946

Povjerenstvo za suzbijanje zlouporabe droga Vukovarsko-srijemske županije
Glagoljaška 27/I
32 100 Vinkovci
Predsjednik: Zdravko Kelić
Kontakt osoba: Marina Burilović
telefon: 032 344 045
fax: 032 344 048
e-mail: marina.burilovic@vusz.hr

Koordinator u odgojno-obrazovnim ustanovama Vukovarsko-srijemske županije
Ivana Biljan, prof. pedagogije
Agencija za odgoj i obrazovanje, Predstojnica Podružnice Osijek
Viša savjetnica za stručne suradnike – pedagoge
Strossmayerova 6/1, Osijek
telefon: 031 284 901
mobitel:091 3635 141
fax: 031 283 799
e-mail: ivana.biljan1@azoo.hr

Udruga za borbu protiv ovisnosti “NE – OVISNOST”
SAVJETOVALIŠTE UDRUGE “NE-OVISNOST”
STAMBENA ZAJEDNICA „NE-OVISNOST“ (uključivanje rehabilitiranih ovisnika u društvo)
Europska Avenija 8/1, Osijek
telefon/fax: 031 271 471
e-mail: info@ne-ovisnost.hr
ne-ovisnost@net.hr

Služba za prevenciju ovisnosti i zaštitu mentalnog zdravlja
Duga ulica 43, Vinkovci
telefon: 032 334 715
fax: 032 334 714
e-mail: centarzaprevencijuovisnosti@zzjz-vsz.hr

Društvo Crvenog križa Vukovarsko-srijemske županije
Trg bana Josipa Šokčevića 1, Vinkovci
Ravnatelj: Zvonko Domaćinović
Predsjednik: Mato Karalić
telefon: 032 332 523
fax: 032 332 523
e-mail: crveni-kriz-vk@vk.htnet.hr

Gradsko društvo Crvenog križa Vukovar
204. vukovarske brigade 45, Vukovar
Ravnatelj: Zorica Grgić
Predsjednik: Pavle Marošičević
telefon: 032 441 364
fax: 032 441 365
e-mail: crveni.kriz-vu@vk.t-com.hr

Znakovi zlouporabe sredstava ovisnosti mogu varirati ovisno o tome koje sredstvo osoba koristi. Međutim postoje neki opći fizički i psihološki znakovi zlouporabe sredstava ovisnosti te promjene u ponašanju na koje je posebno potrebno obratiti pažnju:
– Fizički znakovi zlouporabe sredstava ovisnosti
– Pogoršanje fizičkog izgleda i osobnih higijenskih navika
– Promjene u apetitu (gubitak ili povećanje apetita), promjene prehrambenih navika
– Nagli gubitak težine ili dobivanje na težini
– Promjene u navikama spavanja, nesanica, buđenje ili spavanje u neuobičajeno vrijeme
– Ekstremna hiperaktivnost, pretjerana razgovorljivost
– Krvave ili suzne oči, zjenice šire ili uže nego što je uobičajeno, pogled u prazno
– Neuobičajen miris daha, tijela ili odjeće
– Usporen hod ili teturanje pri hodu, loša koordinacija
– Nerazgovijetan govor
– Znojni dlanovi, tremor ruku, nogu ili glave
– Podbuhlo lice, rumenilo ili bljedilo lica
– Nepravilan rad srca
– Curenje iz nosa, kašljucanje
– Tragovi uboda igle bilo gdje na tijelu (posebno na rukama ili nogama)
– Mučnina, povraćanje, pretjerano znojenje.
– Psihološki znakovi zlouporabe sredstava ovisnosti
– Promjene u ličnosti ili stavovima, bez nekog objašnjivog uzroka
– Nagle promjene raspoloženja
– Neraspoloženost, razdražljivost, nervoza, ljutiti ispadi
– Razdoblja neobične hiperaktivnosti i nemira
– Teškoće koncentracije i pažnje, zaboravljivost
– Opći nedostatak motivacije, energije, samopouzdanja
– Neuobičajena izoliranost, povučenost ili depresivnost
– Letargičnost ili odsutnost mislima
– Bezrazložna zaplašenost, tjeskoba ili paranoidnost
– Iznenadna preosjetljivost, izljevi bijesa, uvredljivost
– Neiskrenost i učestalo laganje
– Promjene u ponašanju zbog zlouporabe sredstava ovisnosti
– Neopravdano izostajanje iz škole, pad uspjeha u školi, učestalo kašnjenje u školu, problemi u školi
– Tajanstvena i sumnjiva ponašanja, vezano uz prijatelje, stvari ili aktivnosti
– Otuđenje od članova obitelji
– Iznenadna promjena omiljenih mjesta za druženje i izlaske
– Iznenadna promjena prijatelja, izbjegavanje starih prijatelja, izbjegavanje razgovora o novim prijateljima, novi prijatelji su poznati korisnici droga
– Često upadanje u nevolje (nesreće, tuče, ilegalne aktivnosti)
– Neobjašnjiva potreba za novcem, koji može učestalo posuđivati ili krasti
– Promjene u interesima ili hobijima
– Novi interes za odjeću, glazbu i ostale stvari koje naglašavaju uporabu droga
– Zahtijevanje više privatnosti, zaključavanje vrata, izbjegavanje kontakta očima
– Nedolazak kući u dogovoreno vrijeme
– Stalno ispričavanje za ponašanje
– Korištenje osvježivača zraka ili parfema za skrivanje mirisa
– Korištenje kapi za oči za maskiranje krvavih očiju ili proširenih zjenica
– Korištenje vodice za ispiranje usta ili žvakaćih guma za prikrivanje mirisa
– Nošenje dugih rukava i hlača kako bi se prikrili tragovi uboda iglom
– Nedostatak novaca ili dragocjenosti u kući
– Posjedovanje pribora za konzumaciju droga, uključujući: cigaretni papir („rizle“), lula, bong, mali papirići i komadići aluminijske folije, plastične vrećice, ostaci droga (npr. sjemenke, prah), zdrobljene tablete, igle, šprice, krvave vatice, nagorjele žlice

Specifični znakovi i simptomi zlouporabe pojedinih sredstava ovisnosti
Znakovi i simptomi zlouporabe sredstava ovisnosti mogu varirati ovisno o vrsti sredstva ovisnosti. U nastavku su navedeni specifični znakovi i simptomi zlouporabe pojedinih sredstava ovisnosti.
Alkohol: nespretnost, poteškoće pri hodu, nerazgovijetan govor, pospanost, smanjena mogućnost rasuđivanja, proširene zjenice.
Duhan: miris duhana na tijelu ili odjeći, mrlje na prstima ili zubima
Psihostimulansi (kokain, ecstasy, speed, metaamfetamini): hiperaktivnost, euforija, iritabilnost, anksioznost, pretjerana razgovorljivost koju slijedi depresija, pretjerano spavanje u neuobičajeno vrijeme, duže vrijeme može ne jesti ili spavati, proširene zjenice, gubitak težine, suha usta i nos
Psihodepresori (benzodiazepini, barbiturati, opijati): nespretnost, poteškoće u koncentraciji, čini se kao da je osoba pijana no bez popratnog mirisa alkohola, smanjena mogućnost rasuđivanja, nerazgovjetan govor, pospanost, ograničena facijalna ekspresija, sužene zjenice
Halucinogeni (LSD, psilocibin, feniciklidin – PCP): proširene zjenice, bizarno i iracionalno ponašanje uključujući paranoju, agresivnost, halucinacije, promjene raspoloženja, otuđenost od drugih ljudi, zaokupljenost sobom ili nekim objektima, nerazgovjetan govor, zbunjenost
Inhalatori (ljepilo, aerosol, razrjeđivači): suzne oči, oslabljen vid, pamćenje i mišljenje, iscjedak iz nosa, osip oko nosa i usta, glavobolje i mučnine, intoksiciran izgled, pospanost, slaba kontrola mišića, promjene u apetitu, nepravilan rad srca, tjeskoba, razdražljivost
Marihuana: staklaste, crvene oči, glasan govor i neprikladan smijeh kojeg slijedi pospanost, slatkasti miris paljevine, gubitak interesa, motivacije, dobivanje na težini ili gubitak težine
Heroin: tragovi uboda iglom, sužene zjenice, zjenice ne reagiraju na svjetlo, znojenje, povraćanje, kašalj i šmrcanje, trzanje, gubitak apetita, spavanje u neobično vrijeme.

Važno je reći NE!

POSTANI DONOR
Doniranje organa
Svaka osoba je potencijalni davatelj organa, osim ukoliko se za života nije izričito i pismeno tome usprotivila. Medicinski uvjeti za to jesu da su organi i tkiva u trenutku smrti osobe pogodni za presađivanje. Liječnici u Hrvatskoj u cilju dobivanja organa većinom traže dozvolu obitelji umrle osobe, iako im Zakon omogućuje eksplantaciju organa ukoliko obitelj punoljetne osobe nije prisutna, ili se sama osoba izričito ne protivi uzimanju organa. Kako bi se donirali organi, smrt mora nastupiti u bolnici, jer se samo na tom mjestu mogu organi održati u stanju pogodnom za presađivanje. Kada osoba za vrijeme života odluči nakon smrti darovati svoje organe i tkiva s namjerom spašavanja života drugih ljudi, osnovno je da tu svoju odluku prenese svojoj obitelji i najbližim prijateljima, jer će oni biti prvi od kojih će liječnici zatražiti dozvolu za uzimanje organa. Od obitelji se očekuje da će poštovati želju umrle osobe. Isto tako, može se ispuniti donorska kartica, koja se potom nosi sa sobom i služi kao dokaz o donesenoj odluci. Donorsku karticu može se u Republici Hrvatskoj dobiti u bolnicama, ambulantama i udrugama koje se bave pravima pacijenata (npr. Hrvatska donorska mreža, www.hdm.hr). No, budući da status donorske kartice nije pravno reguliran, ima istu snagu kao i usmeno izjašnjavanje donora organa.

TKO MOŽE DARIVATI KRV?
Krv može darivati svaki čovjek dobroga općeg zdravstvenog stanja:
Dob: od 18 do 65 godina, do 60 godina ako krv daje prvi put, do 70 godina 1-2 godišnje nakon pregleda i odluke liječnika specijalista transfuzijske medicine.
Tjelesna težina: iznad 55 kg, proporcionalna visini.
Tjelesna temperatura: do 37°C.
Krvni tlak: sistolični 100 do 180 mm Hg, dijastolični 60 do 110 mm Hg.
Puls: 50 do 100 otkucaja u minuti.
Hemoglobin: muškarci 135 g/L, žene 125 g/L.
U Hrvatskoj, muškarci, darivatelji pune krvi smiju dati krv do 4 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 3 mjeseca. Žene, darivateljice pune krvi, smiju dati krv do 3 puta godišnje, s razmakom između darivanja od 4 mjeseca.

Tko ne smije davati krv?
Oko 10% darivatelja se tijekom pregleda odbije. Oni mogu biti privremeno ili trajno odbijeni. Razlog odbijanja uvijek je opasnost od uzimanja krvi za darivateljevo zdravlje ili opasnost od krvnih pripravaka za bolesnikovo zdravlje. Krv ne smiju davati osobe koje bi time oštetile svoje zdravlje ili bi njihova krv mogla ugroziti bolesnikovo zdravlje.

Trajno odbijanje darivatelja:
1. Trajno se odbiju od davanja krvi osobe koje su bolovale ili sada boluju od teških kroničnih bolesti dišnog i probavnog sustava kao i osobe koje boluju od bolesti srca i krvnih žila, zloćudnih bolesti, bolesti jetre, AIDS-a, šećerne bolesti, živčanih i duševnih bolesti.
2. Trajno se odbijaju osobe s ponašanjem visokog rizika:
– ovisnici o alkoholu ili drogama,
– muškarci koji su u životu imali spolne odnose s drugim muškarcima (homoseksualni odnosi),
– žene i muškarci koji su imali spolni odnos s prostitutkama,
– osobe koje često mijenjaju seksualne partnere (promiskuitetne osobe),
– osobe koje su uzimale drogu intravenskim putem,
– osobe koje su liječene zbog spolno prenosivih bolesti (sifilis, gonoreja),
– osobe koje su HIV-pozitivne,
– seksualni partneri gore navedenih osoba.

Privremeno odbijanje darivatelja:
Privremeno se od davanja krvi odgađaju osobe:
– s lakšim akutnim bolesnim stanjima (prehlade, poremetnje probavnog sustava, smanjenog željeza u krvi i sl.),
– nakon operativnih zahvata,
– nakon primanja transfuzija, primanja nekih cjepiva,
– s lakšom poremetnjom krvnog tlaka, te
– žene za vrijeme menstruacije, trudnoće i dojenja.
Osobe koje uzimaju lijekove obvezno to moraju reći liječniku tijekom liječničkog pregleda prije davanja krvi. Lijekovi se mogu prenijeti krvlju i u bolesnika izazvati neželjeno djelovanje.
Postati darivatelj krvi je privilegija koja sadrži i odgovornost prema bolesniku.

Tko je dobrovoljni darivatelj krvi?
Definiciju dobrovoljnog darivatelja krvi odredila je Međunarodna udruga transfuziologa (ISBN), Međunarodni Crveni križ (IFCR), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Europsko vijeće (Council of Europe) i prihvaćena je u svim zemljama svijeta.
Dobrovoljni darivatelj krvi je osoba koja daruje krv, plazmu ili stanične dijelove krvi po svojoj slobodnoj volji i ne prima za to nikakvu nadoknadu, ni novčanu niti na način koji se može smatrati nadomjestkom novca. Skromna uspomena (dar) i osvježenje nakon davanja krvi prihvatljivi su za dobrovoljno davalaštvo krvi.

Kako se daje krv?
Davanje krvi je jednostavan postupak.
Svako davanje krvi uključuje provjeru zdravstvenog stanja darivatelja:
• Provjera količine željeza u krvi: brzom metodom iz kapljice krvi dobivenom laganim ubodom u jagodicu trećeg prsta.
• Kratki razgovor s liječnikom: provjera Vašeg dosadašnjeg i sadašnjeg zdravstvenog stanja.
• Liječnički pregled: uključuje provjeru krvnog tlaka i provjeru rada srca.

Nakon što je na temelju prethodnih provjera utvrđeno da darivatelj smije dati krv započinje postupak uzimanja krvi:
• Darivatelj krvi je udobno smješten na krevetu za davanje krvi.
• Iskusan zdravstveni tehničar odabire venu u lakatnoj jami i bezbolno uvodi iglu u venu.
• Igla je povezana s plastičnom vrećicom u koju se daje krv.
Postupak davanja krvi traje 8 do 12 minuta.

POREMEĆAJI U PREHRANI
Hrana ima jako veliku ulogu u našim životima i sretni smo da možemo osjećati okuse i mirise. Hrana nam je potrebna kao gorivo za pokretačku snagu našeg tijela, kao i za izgradnju i reguliranje raznih tjelesnih funkcija. Da bismo preživjeli – svi moramo jesti, no ne jedemo samo onda kad nam je to neophodno. Ponekad jedemo zato što smo gladni, a ponekad uzimamo ili odbijamo hranu i zato što se osjećamo tužnima, razočaranima ili nesretnima. Tada nastaju problemi. Što ćemo jesti, kada i gdje ovisi o puno toga. Sve prisutna “brza hrana” i hrpe kaloričnih grickalica tjeraju nas da brinemo o našim tijelima, da pazimo na pravilnu prehranu i da pritom redovito vježbamo.
U svakodnevnoj je prehrani jako važna ravnoteža, količina i raznovrsnost pripremljene hrane. Osnovne hranjive tvari su: ugljikohidrati, bjelančevine, masnoće, vlakna, vitamini, minerali i voda.
Poremećaji u prehrani karakterizirani su teškim smetnjama u prehrambenim navikama i ponašanjima i često se javljaju s drugim problemima kao što su stres, tjeskoba, depresija ili zlouporaba droga. Također, mogu dovesti i do razvoja teških zdravstvenih problema, kao što su zatajenje srca ili bubrega.
Kod većine ljudi javljaju se u dobi između 13 i 17 godina, u vrijeme emocionalnih i fizičkih promjena kada je prisutan veliki pritisak okoline i vršnjaka.

Anoreksija nervosa i bulimia nervosa najčešći su oblici poremećaja u prehrani, no u posljednje vrijeme broj dijagnosticiranih poremećaja u prehrani raste, baš kao i broj vrsta poremećaja, poput nearlyreksije, pregoreksije, drunkoreksije, brideoreksije, wannareksije, manoreksije, dijabulimije.

Anoreksija nervoza je poremećaj u prehrani (ponekad i smrtonosan!) koji se očituje u samoizgladnjivanju, obično zato da se bude mršaviji. Osoba koja pati od anoreksije misli da je debela i kad to nije, i jest će što je moguće manje kako bi izgubila na težini. Oboljeli od anoreksije često lažu o količini hrane koju jedu, skrivaju se pod širokom odjećom i skloni su pobolijevanju. To je opasna bolest – anoreksičnim djevojkama izostaje mjesečnica, ne rasti im grudi, kosti postaju krhke i lako pucaju, a ponekad im nekontrolirano izraste i sloj dlaka. Veliki je problem taj što u današnjem društvu, gdje je mršavost poželjna osobina, okolina ne primjećuje da je djevojka postala odveć mršava. Zbog toga se mnogo oboljelih od anoreksije već nalazi u naprednom stadiju bolesti prije nego što okolina shvati da s njima nešto nije u redu. Ako primijetiš da tvoja prijateljica odbija hranu, da pred tobom nikad ne jede, da postaje sve mršavija i da se skriva pod širokom odjećom, pokušaj s njom razgovarati. Ako prizna da ima problem, nagovori je da porazgovara s roditeljima, nastavnikom ili nekom drugom odraslom osobom. Oboljeli od anoreksije svakako trebaju stručnu pomoć.

Ljudi koji boluju od bulimije nervoze isprva jedu velike količine hrane, a zatim je se pokušavaju riješiti namjernim izazivanjem povraćanja ili pak uzimanjem veće doze laksativa koji ih neprestano tjeraju na nuždu. Budući da je tijelo naučeno da brzo upija hranu, težina zapravo ostaje ista, pa bulimija nije tako očita kao anoreksija iako nije ništa manje opasna. Štoviše, i ona može biti smrtonosna. Osim opasnosti da tijelo neće primiti dovoljnu količinu hrane i da će zbog toga prestati rasti, namjerno izazivanje povraćanja također šteti i caklini na zubima, trbuhu i srcu. Oboljeli od bulimije isprva povraćaju jednom dnevno, a kako bolest napreduje, rade to sve češće. Bulimičari se redovito stide svojih postupaka i spram svojih postupaka osjećaju gađenje, pa je manje vjerojatno da će sami potražiti pomoć ili razgovarati o svome problemu. Izlječenje može trajati prilično dugo, a ponekad se ta čudna navika povraćanja može vratiti i nakon izlječenja. Oboljeli od bulimije priznat će svoj problem tek onda kad padnu u pravi očaj, a to može biti prekasno.
Svi mi ponekad pojedemo previše, no osobe koje to rade svakog dana boluju od poremećaja nazvanog kompulzivno prejedanje. Oni poput bulimičara unose u svoj organizam velike količine hrane, no pritom ne izazivaju namjerno povraćanje. Na taj način postaju pretili što itekako utječe na njihovo zdravlje. Takvi ljudi nemaju kontrolu nad količinom hrane koju pojedu, a često i ne gledaju što jedu. Bitno je napomenuti da se jednokratno prejedanje nikako ne smije pomiješati s kompulzivnim prejedanjem jer svima je ponekad teško reći: “Dosta mi je keksa!” ili “Par bombona mi je dovoljno!”. Zabrinuti se treba onda kada nas u pražnjenju hladnjaka nitko ne može zaustaviti. Oboljeli od ovog poremećaja u prehrani također moraju potražiti stručnu pomoć jer ovakva stanja ne mogu riješiti.

Nearlyreksija je bolest koja pogađa osobe koje su svjesne nužnosti zdrave prehrane i tjelovježbe. Nearlyreksičari/ke održavaju svoj indeks tjelesne mase na najnižoj dopuštenoj razini normalnog – između 18 i 19. Konzumiraju određene namirnice u određeno vrijeme, a usto i manično vježbaju.

Pregoreksija je bolest opsesivnog kontroliranja dobivene težine u trudnoći i skidanju kilograma prije i poslije porođaja čije su posljedice prerani porodi, fizički i mentalno slabije razvijena djeca i problemi s dojenjem.

Drunkoreksija je bolest koja najčešće pogađa studentice između 18 i 24 godine, a odlikuje je konzumiranje alkohola i izbjegavanje hrane kako bi se smanjio unos kalorija.

Brideoreksija je bolest modernih mladenki koje se izgladnjuju kako bi izgledale savršeno na dan vjenčanja. Kako bi ostavrile svoj cilj, provode drastične te često koriste i laksative. Jedna od najblažih posljedica je dehidracija dok nerijetko dolazi i nesvjestica, vrtoglavica i iznemoglosti.

Wannareksija je poseban oblik bolesti koje teško prepoznati, a pogađa uglavnom žene koje žele privući pažnju pričama o tome kako imaju probleme, opravdavaju se stresom, stilom života unatoč tome što jedu. Iako su fizički zdrave, mentalno zdravlje postaje sve labilnije. Također, postaju agresivne ako ih se upita zašto jedu ili ako ih se pokuša uvjeriti kako nisu bolesne na način na koji si umišljaju.

Manoreksija je poremećaj u prehrani koji pogađa muškarce, a bilježi stalan porast. Konzumacija proteinskih preparata koji potiču izgradnju mišićnog tkiva i opsjednutost vježbanjem osobine su ovoga poremećaja u prehrani.

Dijabulimija se odnosi na poremećaj prehrane kod nekih osoba oboljelih od šećerne bolesti ovisnih o inzulinu, tj. dijabetesa tipa 1. Dijabulimičari se susprežu od primjene inzulina u svrhu kontrole tjelesne mase, odnosno njezinog gubitka.

Liječenje poremećaja u prehrani
Poremećaji u prehrani liječe se na različite načine, najčešće kombinacijom liječničke i psihijatrijske pomoći. Tretmani uključuju self-help pristup i kognitivnu bihevioralnu terapiju koja oboljelima pomaže u razumijevanju njihovog stanja i uči ih kako promijeniti stav i ponašanje.
U dugotrajnom procesu oporavka sudjeluju liječnici, nutricionisti i stručnjaci za mentalno zdravlje. Terapija ili savjetovanje vrlo je važan dio oporavka, kao i podrška obitelji.

KOME SE OBRATITI ZA POMOĆ?
Poremećaji u prehrani
Ljudi koji boluju od poremećaja u prehrani teško mogu shvatiti da im je potrebna pomoć, no kad to jednom ipak shvate i obrate se stručnjaku, osjetit će veliko olakšanje. Za početak je dovoljan i običan razgovor . Prvi korak u traganju za pomoći jest priznanje i prihvaćanje činjenice da bolujemo od spomenutih poremećaja. Nakon toga valja posjetiti stručnjaka koji razumije razne oblike ponašanja i s kojim možemo popričati o duboko sakrivenim izvorima naših problema. Postoje mnogi oblici terapije i oporavka, a za koji se valja odlučiti ovisi od osobe do osobe. Neki tretmani uključuju bolničko liječenje, a za neke je dovoljna grupna ili individualna psihoterapija na kojoj se gubi osjećaj izoliranosti i samoće. Put do konačnog oporavka nije ni jednostavan ni lagan, no svakako uključuje stručnu pomoć, promjenu načina ishrane, redovitu tjelovježbu i puno rada na samome sebi. Bolje je spriječiti nego liječiti, pa zato dobro pripazite što i koliko jedete, kako se jednoga dana i vi ne biste pojavili u obližnjoj ambulanti s tužnom rečenicom: “Doktore, mislim da bolujem od opasnog poremećaja u prehrani. Možete li mi pomoći?”

Zagreb: Udruga Nada
Ksaver 200
GSM: 098 16 39 419
http://www.hope.hr/

Rijeka: Udruga Libella
tel: +385 (51) 332-511, 659 –182
http://klub.posluh.hr/libella/

Zdravlje

Savjeti za zdravu jesen

Dolaskom hladnijih i manje sunčanih jesenjih dana ljudski organizam je potrebno prilagoditi vremenskim prilikama, a biranje neodgovarajućih namirnica i slaba fizička pokretljivost, najčešće rezultiraju padom imuniteta odnosno prehladom ili gripom. Donosimo nekoliko savjeta za zdravu jesen. Ojačajte imunitet Ključnu ulogu...