ICE – skraćenica od “In Case of Emergency” (hrv. u slučaju hitnosti) je broj koji može omogućiti svim osobama i službama koje sudjeluju u spašavanju i zbrinjavanju, od pružatelja prve pomoći, policajaca, vatrogasaca, pripadnika spasilačkih službi, osoblja hitne medicinske službe do bolničkog osoblja, da brzo dođu do identifikacijskih podataka i ostalih podataka važnih za daljnje učinkovito zbrinjavanje osobe koja zbog ozljede ili bolesti nije sama u mogućnosti predstaviti se i dati potrebne podatke o sebi.
Radi se o broju bliske osobe koju druga osoba odabire kao osobu za kontakt u slučaju hitnosti, a koja će moći dati o njoj sve potrebne i važne podatke. Broj se unese u adresar mobilnog telefona pod, sad već međunarodno poznatom, skraćenicom ICE. Može se odabrati i više osoba, a njihovi brojevi unose se tada kao ICE1, ICE2 itd.
Program je 2004. osmislio Bob Brotchie, koji je tijekom rada u britanskoj Hitnoj službi uvidio da je u slučaju velikih trauma medicinske informacije o pacijentu važno primiti što ranije, unutar tzv. zlatnog sata, što u velikoj mjeri može povećati šanse unesrećenog za preživljavanje.
Izuzetno je važno naglasiti da ICE broj nije broj za aktiviranje hitnih službi u slučaju nesreće ili bolesti.
ICE broj također nije broj koji služi da osoblje hitnih službi u slučaju nesreće ili bolesti izvješćuje rodbinu ili bliske osobe o stanju ozlijeđene ili oboljele osobe. Oni vrlo često nemaju u trenutku spašavanja vremena za to, a u slučaju teškog stanja ili smrti nije niti prikladno za izvješćivanje koristiti telefon.
