Saša Drinić, novinar
Novinarka: Sale, možemo li početi od toga koji je tvoj najdraži citat?
Saša: (smijeh) „Sve bitke u životu služe da nas nečem nauče.“ A koliko možemo izvući iz toga, ili koliko ne, naravno ovisi o nama samima. Ovisi to, naravno i o tome, s koliko nekih rana izlazimo okrznuti iz tih bitaka, i naravno ključno je li sa štitom ali uz sve to možda mi je najdraža i ona omnia mea mecum porto (sve svoje nosim sa sobom), jer ja evo, sve svoje nosim sa sobom, u ovoj mojoj smeđoj torbi, malo unutar sebe, malo i sa strane, u mom vozilu koje me vjerno prati. Zaista mislim da sve svoje nosimo sa sobom, sve što imamo vidi se na našem licu, u našim očima. Mislim da su oči svakako ogledalo duše i prvo što uviđam kod ljudi jesu oči.
Saša: (smijeh) „Sve bitke u životu služe da nas nečem nauče.“ A koliko možemo izvući iz toga, ili koliko ne, naravno ovisi o nama samima. Ovisi to, naravno i o tome, s koliko nekih rana izlazimo okrznuti iz tih bitaka, i naravno ključno je li sa štitom ali uz sve to možda mi je najdraža i ona omnia mea mecum porto (sve svoje nosim sa sobom), jer ja evo, sve svoje nosim sa sobom, u ovoj mojoj smeđoj torbi, malo unutar sebe, malo i sa strane, u mom vozilu koje me vjerno prati. Zaista mislim da sve svoje nosimo sa sobom, sve što imamo vidi se na našem licu, u našim očima. Mislim da su oči svakako ogledalo duše i prvo što uviđam kod ljudi jesu oči.
Novinarka: Reci nam par stvari o tome kako je tekao tvoj novinarski ali i životni put. Kada si shvatio da se želiš baviti novinarstvom?
Saša: Novinarski i životni put?! Hm! Ta dva puta, ja bih rekao jesu jedan autoput, jer ja svoj život ne mogu zamisliti bez ovog novinarskog. Ono što sam ja znao još od malena da će biti moj odabir, da ću to sve pratiti na taj intenzivan način, znao sam sa nekih 9 godina, otprilike. Tada sam si zacrtao što će biti moj put. Svi smo to valjda radili, da smo imali kazetofon s mikrofonom, da smo snimali radio emisije i tako dalje, radili intervjue. Sjećam se da sam tada, jedan intervju natipkao na pisaćem stroju, koji sam imao, koji mi je tata kupio, i intervjuirao tog istog tatu, i maltretirao ga tada sa nekih 5,6,7,8,30,40 pitanja koje sam natipkao, a on je smireno odgovarao na sve i poslije smo to sve pomno čuvali u nekoj ladici dosta dugo vremena.
Nakon toga, još u srednjoj školi je započelo sve, emisijom na tada Novom radiju Plus, emisija Veliki odmor. To je bila tada prva radijska postaja na ovim prostorima koja je imala emisiju za srednjoškolce, svaka dva tjedna je išla i ja sam bio tu netko tko je uživao u tom trenutku najviše, i trudio se zaista da to bude sjajno, najbolje moguće zapravo u tom trenutku, a kasnije se sve nekako odvijalo na način da se ja nisam morao puno truditi da netko prepozna, nego je to jednostavno išlo na način da bih ja došao, izgovorio to što izgovorit’ treba, ljudima se to svidjelo i mahom bih ostajao na mjestu na kojem sam se pojavljivao. Radio je bio taj primarni medij. TV se dogodila potpuno neplanirano, 2009. godine, početkom siječnja te godine.
Saša: Novinarski i životni put?! Hm! Ta dva puta, ja bih rekao jesu jedan autoput, jer ja svoj život ne mogu zamisliti bez ovog novinarskog. Ono što sam ja znao još od malena da će biti moj odabir, da ću to sve pratiti na taj intenzivan način, znao sam sa nekih 9 godina, otprilike. Tada sam si zacrtao što će biti moj put. Svi smo to valjda radili, da smo imali kazetofon s mikrofonom, da smo snimali radio emisije i tako dalje, radili intervjue. Sjećam se da sam tada, jedan intervju natipkao na pisaćem stroju, koji sam imao, koji mi je tata kupio, i intervjuirao tog istog tatu, i maltretirao ga tada sa nekih 5,6,7,8,30,40 pitanja koje sam natipkao, a on je smireno odgovarao na sve i poslije smo to sve pomno čuvali u nekoj ladici dosta dugo vremena.
Nakon toga, još u srednjoj školi je započelo sve, emisijom na tada Novom radiju Plus, emisija Veliki odmor. To je bila tada prva radijska postaja na ovim prostorima koja je imala emisiju za srednjoškolce, svaka dva tjedna je išla i ja sam bio tu netko tko je uživao u tom trenutku najviše, i trudio se zaista da to bude sjajno, najbolje moguće zapravo u tom trenutku, a kasnije se sve nekako odvijalo na način da se ja nisam morao puno truditi da netko prepozna, nego je to jednostavno išlo na način da bih ja došao, izgovorio to što izgovorit’ treba, ljudima se to svidjelo i mahom bih ostajao na mjestu na kojem sam se pojavljivao. Radio je bio taj primarni medij. TV se dogodila potpuno neplanirano, 2009. godine, početkom siječnja te godine.
Novinarka: Znači ti si sada prošao 10 godina televizijskog angažmana?
Saša: Tako je, a mislio sam da neće potrajati ni 10 tjedana, a ne 10 godina. (smijeh) Televizija me je potpuno zarobila, i ja se tamo osjećam kao doma. Ekipa Osječke TV je moja ekipa, Osječka TV je moja redakcija, osjećam se tamo zaista u najprirodnijem mogućem okruženju. A kad uđem u studio i kad se upali kamera, to je onda neko mjesto u kojem ne osjećam samo lijepo, nego i potpuno sigurno. Ne doživljavam kamere, ne doživljavam čak ni svoj posao da sam na ekranu, ja imam odgovornost prema poslu koji radim, ali nema onog nekog trenutka „jao mene ljudi gledaju na televiziji“. Meni je jako dugo vremena trebalo da ja shvatim da mene ljudi doista gledaju na televiziji, pa i da se dogodi to neko prepoznavanje na ulici. I onda je trebao taj neki trenutak prilagodbe, da smo zaista tu negdje bliski jedni drugima, da je ta reakcija potpuno normalna s obzirom na posao koji radim. Bila je jedna situacija, koja je dokazala koliko je meni blagotvoran taj posao. U trenutku kad je, s početka priče, spomenuti tata postao bolestan, dobio dijagnozu, tešku dijagnozu s kojom se borio godinu i pol dana, mjesecima koji su uslijedili to je rapidno napredovalo, iz dana u dan prema gorem, i kad je bilo onaj udarni krešendo, ja sam jedva čekao taj četvrtak, kad ću se zapravo izmaknuti, kad ću doći tamo, kad ću nekako biti zaštićen nekako tih 50 minuta koliko traje emisija, kada ni jedna loša informacija ne može doći do mene. Evo, to je ta zaštita koju osjećam, a benefiti koje donosi ovaj posao su apsolutno nemjerljivi. Prije svega to su ljudi, koje ne bih upoznao da radim neki drugi posao, a premda mi je politika prije nekoliko godina, u svrhu jednog predizbornog slogana, otela ono što sam i govorio, a to je da su ljudi snaga, i ja ću i dalje tvrditi da su ljudi najveća snaga koju možemo upoznati. Zbog ljudi, i događaja koje sam posjetio zahvaljujući tome što u ruci držim mikrofon.
Saša: Tako je, a mislio sam da neće potrajati ni 10 tjedana, a ne 10 godina. (smijeh) Televizija me je potpuno zarobila, i ja se tamo osjećam kao doma. Ekipa Osječke TV je moja ekipa, Osječka TV je moja redakcija, osjećam se tamo zaista u najprirodnijem mogućem okruženju. A kad uđem u studio i kad se upali kamera, to je onda neko mjesto u kojem ne osjećam samo lijepo, nego i potpuno sigurno. Ne doživljavam kamere, ne doživljavam čak ni svoj posao da sam na ekranu, ja imam odgovornost prema poslu koji radim, ali nema onog nekog trenutka „jao mene ljudi gledaju na televiziji“. Meni je jako dugo vremena trebalo da ja shvatim da mene ljudi doista gledaju na televiziji, pa i da se dogodi to neko prepoznavanje na ulici. I onda je trebao taj neki trenutak prilagodbe, da smo zaista tu negdje bliski jedni drugima, da je ta reakcija potpuno normalna s obzirom na posao koji radim. Bila je jedna situacija, koja je dokazala koliko je meni blagotvoran taj posao. U trenutku kad je, s početka priče, spomenuti tata postao bolestan, dobio dijagnozu, tešku dijagnozu s kojom se borio godinu i pol dana, mjesecima koji su uslijedili to je rapidno napredovalo, iz dana u dan prema gorem, i kad je bilo onaj udarni krešendo, ja sam jedva čekao taj četvrtak, kad ću se zapravo izmaknuti, kad ću doći tamo, kad ću nekako biti zaštićen nekako tih 50 minuta koliko traje emisija, kada ni jedna loša informacija ne može doći do mene. Evo, to je ta zaštita koju osjećam, a benefiti koje donosi ovaj posao su apsolutno nemjerljivi. Prije svega to su ljudi, koje ne bih upoznao da radim neki drugi posao, a premda mi je politika prije nekoliko godina, u svrhu jednog predizbornog slogana, otela ono što sam i govorio, a to je da su ljudi snaga, i ja ću i dalje tvrditi da su ljudi najveća snaga koju možemo upoznati. Zbog ljudi, i događaja koje sam posjetio zahvaljujući tome što u ruci držim mikrofon.
Novinarka: Znači li to da se tebe pita da bi ti mogao raditi 24/7?
Saša: Ja bih mogao raditi 24/7 emisiju i mislim da se ne bih umorio, uz naravno neki support tehnički, i da imam nešto malo za prigrist i popit. (smijeh). Neki breaking news, neka situacija, politička, to je sve nešto što me apsolutno fascinira, i inače moj informativni dio dana traje 24/7, naravno spavam malo, ne brinite normalan sam, spavam malo (smijeh), ali apsolutno sam uvijek u toku, notifikacije na mobitelu iskaču non-stop, volim biti informiran, volim pratiti razvoj teme kroz dan, tome zaista jako jako zanima.
Saša: Ja bih mogao raditi 24/7 emisiju i mislim da se ne bih umorio, uz naravno neki support tehnički, i da imam nešto malo za prigrist i popit. (smijeh). Neki breaking news, neka situacija, politička, to je sve nešto što me apsolutno fascinira, i inače moj informativni dio dana traje 24/7, naravno spavam malo, ne brinite normalan sam, spavam malo (smijeh), ali apsolutno sam uvijek u toku, notifikacije na mobitelu iskaču non-stop, volim biti informiran, volim pratiti razvoj teme kroz dan, tome zaista jako jako zanima.
Novinarka: S obzirom da si ti, ja ću se vratiti na taj segment, jer nam je on za ovo činjenje promjena, relevantan, iako nije presudan, i ti to dokazuješ svakodnevno, tvoj zapravo životni status osobe s invaliditetom, koliko te to negdje isto tako usmjerilo prema onome što radiš. Koliko tu nekih vrijednosti možeš crpiti, koliko stvari zapravo iz toga si prenio u taj svoj, ne samo profesionalni, nego i život općenito?
Saša: Ja mislim da to možda nije odgovor koji trebam dati za ovu priču (smijeh), ali mislim da to možda nije presudno, odnosno da to nisu dvije povezane stvari. Ispričat ću ti nešto. Ja kad sam ugostio u emisiji Predsjednicu udruge osoba s invaliditetom, mi smo pričali potpuno normalno, i ja sam u jednom trenutku kad je ona pričala o štićenicima, o osobama s invaliditetom, ja sam shvatio da ja ovdje zaista nastupam iz pozicije novinara i da se ja ne osjećam i ne prepoznajem tako. Definitivno je da sam po tome specifičan. Ali ja sam specifičan za druge osobe s invaliditetom, i veliku većinu osoba s invaliditetom iz mog okruženja, i po tome što ja ne kukam, ne očekujem od nikoga drugog ništa, meni ne treba od nikoga drugog ništa, neke stvari mi pripadaju, i njih se odreći neću, i ne trebam i ne mogu, ali ne ovisim o drugim ljudima. Ovisim o svojim ljudima, a to nisu drugi ljudi, to su moji ljudi, i ovisim o sebi. I to je potpuno dobro. Tako da mislim da te dvije stvari nisu povezane. Ja i da nisam u kolicima, ja bih radio ovaj posao.
Saša: Ja mislim da to možda nije odgovor koji trebam dati za ovu priču (smijeh), ali mislim da to možda nije presudno, odnosno da to nisu dvije povezane stvari. Ispričat ću ti nešto. Ja kad sam ugostio u emisiji Predsjednicu udruge osoba s invaliditetom, mi smo pričali potpuno normalno, i ja sam u jednom trenutku kad je ona pričala o štićenicima, o osobama s invaliditetom, ja sam shvatio da ja ovdje zaista nastupam iz pozicije novinara i da se ja ne osjećam i ne prepoznajem tako. Definitivno je da sam po tome specifičan. Ali ja sam specifičan za druge osobe s invaliditetom, i veliku većinu osoba s invaliditetom iz mog okruženja, i po tome što ja ne kukam, ne očekujem od nikoga drugog ništa, meni ne treba od nikoga drugog ništa, neke stvari mi pripadaju, i njih se odreći neću, i ne trebam i ne mogu, ali ne ovisim o drugim ljudima. Ovisim o svojim ljudima, a to nisu drugi ljudi, to su moji ljudi, i ovisim o sebi. I to je potpuno dobro. Tako da mislim da te dvije stvari nisu povezane. Ja i da nisam u kolicima, ja bih radio ovaj posao.
Novinarka: to znači da, naravno, ono može biti opravdanje za nekakav neuspjeh, ne govorim sada samo za invaliditet, nego i nekakvo opće stanje, a puno mladih je pasivno, mladi koji možda jesu isto tako osobe s invaliditetom, pa im se život čini nemoguć. Želja nam je da ih motiviramo i pokrenemo.
Saša: da, apsolutno, ako nekome kao osoba s invaliditetom, što definitivno jesam, i od čega prije svega ne želim, a onda niti ne mogu pobjeći, to je potpuno normalno, i zašto bih, ako bih nekome mogao podići samosvijest o tome da možemo, svi možemo sve samo ako se poklope neke stvari, i ako smo dovoljno uporni, onda u tom segmentu želim da to ima veze jedno s drugim. Ali ja drugu poveznicu ne vidim.
Saša: da, apsolutno, ako nekome kao osoba s invaliditetom, što definitivno jesam, i od čega prije svega ne želim, a onda niti ne mogu pobjeći, to je potpuno normalno, i zašto bih, ako bih nekome mogao podići samosvijest o tome da možemo, svi možemo sve samo ako se poklope neke stvari, i ako smo dovoljno uporni, onda u tom segmentu želim da to ima veze jedno s drugim. Ali ja drugu poveznicu ne vidim.
Novinarka: zato sam te to i pitala. Da upravo tu tvoju perspektivu preneseš dalje. Što radiš u slobodno vrijeme?
Saša: trebao sam ponijeti Rječnik Bratoljuba Klaića, da dođem do slova S i vidim što to je slobodno vrijeme (smijeh). Slobodno vrijeme je vrijeme za ranije spomenute moje ljude. To je socijalno vrlo, da tako kažem, iskorišteno, iscijeđeno vrijeme, jer u ovom poslu je zaista teško imati slobodno vrijeme. To je onda potpuno posvećeno hedonizmu, preko puta tebe sjedi hedonist, dakle onaj okorjeli, znači, druženja s prijateljima, ekipom, druženja na kavicama na kojima raspravljamo i raspredamo o svemu i svačemu. Volio bih reći da čitam u slobodno vrijeme, ali sreća moja pa su knjige dio posla i tako onda stignem čitati puno više, nego što bih stigao da nisu dio posla.
Saša: trebao sam ponijeti Rječnik Bratoljuba Klaića, da dođem do slova S i vidim što to je slobodno vrijeme (smijeh). Slobodno vrijeme je vrijeme za ranije spomenute moje ljude. To je socijalno vrlo, da tako kažem, iskorišteno, iscijeđeno vrijeme, jer u ovom poslu je zaista teško imati slobodno vrijeme. To je onda potpuno posvećeno hedonizmu, preko puta tebe sjedi hedonist, dakle onaj okorjeli, znači, druženja s prijateljima, ekipom, druženja na kavicama na kojima raspravljamo i raspredamo o svemu i svačemu. Volio bih reći da čitam u slobodno vrijeme, ali sreća moja pa su knjige dio posla i tako onda stignem čitati puno više, nego što bih stigao da nisu dio posla.
Novinarka: upravo sam te htjela pitati, doprinose li te aktivnosti u tvoje slobodno vrijeme, tvom profesionalnom životu?
Saša: Naravno, jer da bih bio resetiran ponekad, kad moram raditi naporno, s fokusom, moramo se nekada resetirati, a taj reset bez kvalitetnog druženja, nije to to.
Saša: Naravno, jer da bih bio resetiran ponekad, kad moram raditi naporno, s fokusom, moramo se nekada resetirati, a taj reset bez kvalitetnog druženja, nije to to.
Novinarka: htjela sam s tobom porazgovarati o perspektivi mladih u novinarstvu. Malo da mi tu kažeš neke stvari, da mi kažeš kako vidiš neko stanje, kako vidiš tu neku perspektivu za mlade u novinarstvu? Nekakve izazove, nekakve probleme, neke mogućnosti koje imaju mladi u novinarstvu, odlučuju se za novinarstvo, kakvo je stanje, informiraj nas malo o tome.
Saša: mislim da trenutno, generalno stanje u novinarstvu je na puno nižim granama, nego što bismo mi koji živimo ovaj posao, htjeli da bude, iz nekoliko razloga: percepcija novinara od strane publike nije dobra, percepcija novinara od strane političara nije dobra, dakle, ja mislim da mi nikad u životu nismo imali vrh koji vodi državu, a koji više ne voli novinare. Mi smo glasnici javnosti. Mi smo ti bez kojih, što se pokazalo u zadnje vrijeme u Hrvatskoj, država ne može funkcionirati. Ja bih volio da mi možemo više govoriti o botaničkim vrtovima, cvijetnjacima, zoološkim vrtovima, da se novinare šalje na studijska putovanja pa da nam šalju prekrasne razglednice s Azurne obale i ostalih turističkih atrakcija, s nekim novim turističkim aktivnostima, ali toga nažalost nema. Ono što me jednako žalosti je da pravog istraživačkog novinarstva, odnosno resursa za istraživačko novinarstvo, nema. Ima samo entuzijasta koji uz sav ostali posao rade istraživačko novinarstvo. I dokle god novinari budu jedine institucije koje rade svoj posao, a to je ukazivanje na nepravilnosti, neće biti dobro. Na koji način će to privući mlade, i hoće li mladima ovaj čarobni posao i dalje biti privlačan, nadam se da hoće, ali ono što mislim je da i u obrazovnom smislu je problem, je da novinari koji dolaze, i oni koji će naslijediti nas, dobivaju sve manje praktičnih informacija. Bez prakse, novinara nema. Bez terena, novinara nema. Znači, teren je novinarska abeceda. Redakcija je samo mjesto odakle ćemo odaslati vijest prema van, jer s nekog mjesta moramo raditi. Redakcija može biti i ovo mjesto gdje se ti i ja sada nalazimo. Nekada je lijepo sjediti u redakciji i primati vijesti, ali to možemo raditi jednom tjedno, to ne moramo raditi svaki dan. Malo me zabrinjava znanje s kojim dolaze mladi novinari, izlaze s fakulteta. Zabrinjavaju me one bazične stvari koje se ne znaju. Mladi ljudi su općenito površni, a ne možete biti površni ako se bavite ovim poslom. Morate imati razvijen instinkt za informacije, za kopanje informacija, za prepoznavanje bitnosti, i za zaokruženu cjelinu dokud ćete ići u tom trenu.
Novinarka: Vezano uz mlade u novinarstvu, je li problem u nekakvim pritiscima, u nemogućnosti stjecanja prakse ili su to prosto stavovi današnje mladeži da nije potrebno se davati toliko, kao možda nekada prije?
Saša: mislim da u toj cijeloj priči koju smo sada otvorili, imamo nekoliko problema, a prvi je taj da kad upisujemo fakultet ne znamo što bismo htjeli, pa možda ima i postotak onih koji su novinarstvo upisali jer im je to bilo najbliže, ili zato što su čuli od nekog da je to zanimljivo. To je jedan problem, a drugi problem je u tome što je naš obrazovni sustav, pogotovo visokoškolski, užasno trom. Znači, mi smo i dalje robovi udžbenika, mi smo robovi skripti, mi smo robovi teksta. Ovaj posao se brusi na terenu. Nitko u životu me neće naučiti nečemu kao što će me naučiti teren, kao osoba na terenu, koju sam odlučio pratiti, i koja me nešto može naučiti. Nažalost, malo je ovakvih entuzijasta, poput mene i naravno drugih entuzijasta, koji će sami kopati, koji će sami tražiti, obrazovati se i tako dalje. Tromi obrazovni sustav donosi i to da mi dobijemo nedovoljno spremne i nedovoljno motivirane mlade. Ja se nadam da će se to promijeniti.
Saša: mislim da u toj cijeloj priči koju smo sada otvorili, imamo nekoliko problema, a prvi je taj da kad upisujemo fakultet ne znamo što bismo htjeli, pa možda ima i postotak onih koji su novinarstvo upisali jer im je to bilo najbliže, ili zato što su čuli od nekog da je to zanimljivo. To je jedan problem, a drugi problem je u tome što je naš obrazovni sustav, pogotovo visokoškolski, užasno trom. Znači, mi smo i dalje robovi udžbenika, mi smo robovi skripti, mi smo robovi teksta. Ovaj posao se brusi na terenu. Nitko u životu me neće naučiti nečemu kao što će me naučiti teren, kao osoba na terenu, koju sam odlučio pratiti, i koja me nešto može naučiti. Nažalost, malo je ovakvih entuzijasta, poput mene i naravno drugih entuzijasta, koji će sami kopati, koji će sami tražiti, obrazovati se i tako dalje. Tromi obrazovni sustav donosi i to da mi dobijemo nedovoljno spremne i nedovoljno motivirane mlade. Ja se nadam da će se to promijeniti.
Novinarka: i za kraj te molim da mi kažeš, koja je tvoja definicija uspjeha?
Saša: Uvijek izvlačiti najbolje iz sebe. Nikad se ne zadovoljavati s postojećim stanjem, uvijek tražiti više, ali tražiti od sebe više. Mislim da je to ključ. Pogotovo u ovom poslu. A u životu, ne očekivati od drugih puno. Ako nešto dođe od njih, zahvaliti im kulturno i uživati u onome što je došlo. Ali ako ne dođe, onda se pobrinuti za sebe sam. Sam za sebe i ljude oko sebe.
Saša: Uvijek izvlačiti najbolje iz sebe. Nikad se ne zadovoljavati s postojećim stanjem, uvijek tražiti više, ali tražiti od sebe više. Mislim da je to ključ. Pogotovo u ovom poslu. A u životu, ne očekivati od drugih puno. Ako nešto dođe od njih, zahvaliti im kulturno i uživati u onome što je došlo. Ali ako ne dođe, onda se pobrinuti za sebe sam. Sam za sebe i ljude oko sebe.
Novinarka: Hvala ti Saša!
