Mjere polako popuštaju, ali i dalje postoje zabrane okupljanja i preventivne mjere socijalne distance. #ostanidoma vidljiv je na većini društvenih mreža, u medijima, a vjerojatno to čujemo i od svojih bližnji. Trebali bismo poštivati fizičku socijalnu distancu, međutim to ne znači da se trebamo društveno izolirati od ljudi do kojih nam je stalo. Upravo nam prelazak u digitalni svijet omogućava da budemo u svakodnevnoj online komunikaciji te na taj način održimo naše odnose. S jedne strane, fizički kontakt s našim bližnjima (odlazak na kavu, u izlazak, društvena okupljanja) nam je znatno smanjen, dok nam je onaj s našim ukućanima znatno pojačan. Provodimo 24/7 vremena u kući s ljudima s kojima živimo te je normalno da takva situacija donosi određene promjene. U nastavku možete pročitati neke od njih.
Frustracija
Tijekom izolacije javlja nam se bezbroj emocija koje možda nisu bile toliko izražene prije. Tjeskoba, nemir, osjećaj neizvjesnosti, zabrinutost, tuga, strah, samo su neke od neugodnih emocija koje su pojačane tijekom ove novonastale situacije. Frustracija je psihozifičko stanje povezano s iskustvom odricanja nečega što nam je važno, u ovom slučaju slobode koja nam je trenutno ograničena. Zbog ovakve situacije kakva je, doživljavamo slabije ili jače osjećaje neugode, nemira, anksioznosti ili srdžbe jer smo onemogućeni obavljati uobičajene svakodnevne aktivnosti kao do sada. Na koji način ćemo reagirati u ovakvoj situaciji te kako ćemo se odnositi prema svojim ukućanima ovisi o nama samima, odnosno o našoj frustracijskoj toleranciji. Što je osoba frustracijski tolerantija, to će lakše podnositi ovu sitaciju i obrnuto, manje frustracijski tolerantne osobe teško podnose i najmanju nemogućnost/nesposobnost u postizanju željenog cilja. Kako bismo izbjegli dugotrajno stanje frustriranosti i tako ugrozili vlastito mentalno zdravlje, važno je promijeniti način na koji reagiramo. Možemo reagirati realistički, tako što ćemo tražiti racionalno rješenje problema promjenom ponašanja ili promjenom cilja ili možda reagirati nerealistički, tako što ćemo prebacivati uzroke nemoći na druge ljude ili agresivnim ponašanjem. Na nama je da izaberemo kakav ishod želimo kako bismo ovaj suživot učinili najbezbolnijim. A u tome nam može pomoći iduća promjena.
Komunikacija u obitelji
Nesporazumi, nerazumijevanja, ljutnje i ostale emocije dio su naše komunikacije koja je trenutno puno češća nego prije. Kako bismo imali kvalitetnu komunikaciju s osobama s kojima živimo, važno je da se poruke prenose na transperantan način. Često se događa da nešto kažemo i naš sugovornik to vidi i razumije na drugačiji način od načina koji smo mi htjeli. Stoga je važno, ne samo da biramo pravilan izbor riječi, već i da pazimo na svoju neverbalnu komunikaciju, ton glasa, izraz lica, geste. Važno je da se uključimo, sudjelujemo u osjećajima druge osobe, aktivno slušamo i tek onda reagiramo. Ako smo u sukobu ili svađi, ne bismo trebali kritizirati osobu, već ponašanje te osobe s kojom smo u svađi. Kada nekome želimo ukazati na nešto što nam smeta, trebali bismo koristiti Ja-poruke, poruke koje osobi daju do znanja što nam smeta i kako se zbog toga osjećamo. Na taj način ne etiketiramo osobu i ne potičemo ju da se brani, već joj ostavljamo prostor da se i dalje osjeća voljeno. Zapovijedi i optužbe poželjno je zamijeniti jasnim zahtjevima i izražavanjem osjećaja. Volim reći kako je komunikacija predivan i kreativan alat s kojim možemo puno postići ako ga koristimo na „pravilan“ način.
Tolerancija i poštivanje privatnosti
Uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života postalo je iznimno važno, a to upravo jest tolerancija. Trebamo biti svjesni da se naš način života razlikuje od tuđih te je zbog toga bitno poštivati i tuđe stilove, ponašanja i određena pravila. Prije samoizolacije bismo se možda jednostavno povukli i izašli iz kuće kada nam određena pravila ne odgovaraju, no to više nije tako jednostavno. Ako ne živimo sami, to upravo to i znači, ne živimo sami, odnosno trebamo biti tolerantni i prema drugim članovima našeg kućanstva. Međusobno poštivanje i uvažavanje dovest će do boljih odnosa u kućanstvu te tako pridonijeti većoj kvaliteti života. S druge strane, poželjnost tolerancije ne znači da ćemo svojim roditeljima ili ostalim članovima kućanstva biti na raspolaganju u bilo koje vrijeme, samo zato što smo sada kod kuće. Važno je da i oni poštuju našu privatnost i slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za sebe. Dakle, tolerancija treba ići u oba smjera jer, iako je privatnost otežana, trebamo imati na umu da imamo pravo na nju.
Podjela obaveza
Kako bismo uskladili raspored i poštivali vrijeme naših ukućana, podjela obaveza je nešto što nam može pomoći u dobivanju kvalitetnije provedenog vremena tijekom ovog oblika suživota. Osim što ćemo stvoriti određenu radnu naviku, na taj način ćemo „svojima“ pokazati da smo voljni sudjelovati u izvršavanju obaveza. Ako na neki način pridonosimo kućanstvu, to može znatno smanjiti stres ostalima u kući. Postavljanjem barem jednog cilja dnevno koji ćemo ispuniti možemo doći do skladnijeg odnosa u obitelji. Tijekom takve podjele obaveza je naravno važno da jasno izrazimo želje što bismo radje preuzeli te da asertivnom komunikacijom pokažemo nezadovoljstvo kod onih obaveza koje nam ne odgovaraju.
Teskt: Ljubica Brigitte Nikić, apsolventica psihologije
