Borovo naselje nastalo je idejom velikoga vizionara Tomaša Bate. Početkom 20. stoljeća Češka je bila jedna od najrazvijenijih zemalja Europe, a dvadesetih godina počinje Batino poslovanje na području Kraljevine Jugoslavije. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, Bata stiže na područje Vukovara. Privuklo ga je jeftino zemljište, plovni Dunav i blizina željezničkih čvorova.
Povijest naše škole vezuje se za 1925. godinu kada je Bata u Zlinu otvorio školu rada. Škola je radila u večernjim satima kako bi radnici mogli slušati nastavu. Na školovanje u Zlin Bata je, s područja Kraljevine Jugoslavije, najprije poslao trgovce. Poslije trgovaca, nakon što se otvorila borovska tvornica, na školovanje odlaze i prvi radnici, tzv. Batovci. U Odluci i rješenju Banske uprave Savske banovine od 11. listopada 1936. godine, br. 32048, prvi se put spominje ime naše škole i time počinje njezina povijest. Tim je dokumentom odobreno da Bata, o svom trošku, organizira školu za učenike i pomoćnike u Borovu naselju.
7. lipnja 1931. proizvedena je prva Batina industrijska obuća u borovskoj tvornici. 12. srpnja 1932. Tomaš je Bata poginuo u zrakoplovnoj nesreći, ali je posao uspješno nastavio njegov polubrat Jan Bata. Od 1932. do 1940. u Borovu je naselju izgrađena osnovna i stručna škola, društveni dom s knjižnicom i kino dvoranom, robna kuća, zračna luka i stadion.
Naselju je osigurana javna rasvjeta, telefon i javni vodovod, a istodobno se vodila briga o ozelenjivanju, parkovima i ugodnom ozračju življenja. Uz školu i tvornicu, otvorena je zdravstvena ambulanta, osniva se vatrogasno društvo i kulturno-umjetničke družine. U naselju tada nije bilo groblja, nezaposlenih i nezbrinutih.
Škola pod nazivom „Stručna produžna škola zanatskog smjera“ počela je raditi u školskoj 1937./1938. godini. Po uzoru na zlinsku školu, i borovska je internatskog tipa. Školovanje je trajalo tri godine, a „mladi muževi“ i „mlade žene“ kako su ih nazivali, rade istodobno i u tvornici. Bata je zatražio 1940. godine otvaranje „Srednje obrtničko-industrijske škole“. U lipnju iste godine dobiva odobrenje, a s radom počinje školske 1940./1941. godine. Nakon Drugog svjetskog rata škola nosi naziv „Državna industrijska škola“ (poznati DIŠ, kako neki i danas nazivaju našu školu) i ima gumarsku, obućarsku te strojarsku struku. Tijekom poratnih godina škola je i dalje glavni izvor kvalificiranih i visokokvalificiranih radnika tvornice. U to vrijeme škola ima četiri stotine učenika, a pedesetih tisuću osamsto učenika. „Obućarsko-gumarska tehnička škola“ postajemo 1962. godine.
Kroz školu je šezdesetih godina prošlo preko 3800 učenika. Najčešća zanimanja su: gumari, obućari, obućarski tehničari, glodači, bravari, limari, strojobravari, kovinotokari, autolakireri, elektromonteri, izrađivači pneumatike, valjari gume, obućarski spajači gornjih dijelova s donjim, a pojavljuje se i zanimanje radio mehaničara. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća školu pohađa preko 4500 učenika, a tehnološki napredak pridonio je i uvođenju novog zanimanja – televizijski mehaničar. Tih godina, u našoj školi, počinje i školovanje učenika s lakom mentalnom retardacijom. Iškolovani su za pomoćne radnike i odmah bi dobivali posao u tvornici. Integraciju i pružanje podrške osobama s intelektualnim teškoćama, naša je škola rješavala prije 40 godina.
1973. godine škola mijenja ime u „Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Edvard Kardelj“. Matične knjige iz tog razdoblja svjedoče kako naša škola otvara odjele u BiH (Modriča, Prnjavor, Odžak), Vojvodini (Sombor), Srbiji (Šabac) te u Donjem Miholjcu. U tim odjelima naši profesori rade kao gosti predavači. Osamdesetih godina škola ne mijenja naziv, ali ima rekordan broj učenika, preko 7800. Nažalost, devedesete su godine donijele smanjenje broja učenika, i to na 4000.
Mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, škola mijenja naziv iz Tehnička škola Borovo u Druga srednja škola Vukovar. To su godine koje su nam oduzele gumarski i obućarski smjer. Nema zainteresiranih učenika, a ni tvornica nema potrebe za novim kadrovima. Otvara se elektrotehnički smjer koji uskoro postaje dominantan. I tako, preko Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke Federatvine Republike Jugoslavije i tzv. Republike Srpske Krajine, tek u Republici Hrvatskoj, 2005. godine, škola dobiva ime dostojno svog postojanja. Postajemo Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar.
Danas naša škola ima tri obrazovna sektora: geologija, rudarstvo, nafta i kemijska tehnologija; elektrotehnika i računalstvo; strojarstvo, brodogradnja i metalurgija. U čeverogodišnjim programima obrazujemo ekološke tehničare, elektrotehničare, tehničare za računalstvo te tehničare za vozila i vozna sredstva. U trogodišnjem programu obrazovanja (JMO odjeli – jedinstveni model obrazovanja), učenici se mogu upisati u zanimanje automehaničar, autoelektričar, autolimar, plinoinstalater, vodoinstalater i elektroinstalater. Učenici trogodišnjih i četverogodišnjih obrazovnih programa pohađaju praktičnu natavu u školskom laboratoriju (ekološki tehničari) ili u gradskim tvrtkama i obrtima.
Naša škola već niz godina ima i odjel za obrazovanje odraslih. Obrazovanje odraslih nudi široke mogućnosti obrazovanja, kao i cjeloživotno obrazovanje. U našoj školi je omogućena prekvalifikacija za stjecanje stručne spreme u zanimanjima četvrtoga stupnja: elektrotehničar, tehničar za elektroniku, tehničar za elektroenergetiku, obućarski tehničar, kemijski procesni tehničar, tehničar za računalstvo, tehničar za vozila i vozna sredstva. Zanimanja trećeg stupnja su: elektroinstalater, elektromehaničar, autoelektričar, postolar, proizvođač gume, tokar, vodoinstalater, plinoinstalater, bravar, autolimar, strojobravar, glodač, automehaničar, instalater grijanja i klimatizacije, kao i program za osposobljavanje šivačica obuće.
Naša se škola sve više približava suvremenoj školi i školi budućnosti. Od 2011. do danas neprestano radimo na provedbi projekata kojima nam se osigurava oprema za učionice. I tako, od Bate i škole u Zlinu s početka dvadesetog stoljeća, naša je škola izobrazovala veliki broj učenika, a neki od njih su danas i predavači u istim učionicama u kojima su sjedili tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Autorica: Irina Marić, prof.
