Za početak, ukratko nam se predstavi
Bok, ja sam Ljubica Brigitte, apsolventica psihologije, sestra, tetka, otvorena „persona“, zaljubljenica u prirodu i volontiranje, generalno zaljubljena u život.
Najdraži citat?
Inače nemam ništa najdraže jer mi se sve mijenja s vremenom, ali ako bas moram nešto izabrati onda je to „A rolling stone gathers no moss.“
Opiši nam svoj životni/profesionalni put ukratko?
Rođena sam u Njemačkoj jer su moji migrirali tamo iz BiH te smo se vratili u Hrvatsku kad sam imala četiri godine. U Osijeku sam se školovala, završila jezičnu gimnaziju i sad polako završavam diplomski studij psihologije. Trenutno sam aktivna u nekoliko udruga i organizacija gdje svojim volontiranjem pokušavam doprinijeti radu istih. Članica sam Svjetskog saveza mladih Hrvatska, gdje sam u timu ljudskih potencijala i vodim Klub čitatelja u Osijeku. Sudjelujem u Start the Change projektu Udruge Breza u kojem usko istražujemo tematiku migracija i održivog razvoja. Volonterka sam Centra za nestalu i zlostavljanju djecu, gdje volontiram u Poludnevnom boravku i provodim različite radionice za djecu i mlade. Sudjelujem u PsiHelp projektu pomoću kojega kreiramo različite radionice i kratke filmove na temu mentalnog zdravlja. Osim toga, volonterka sam Info-centra za mlade, gdje je u sklopu PRONI Centra za socijalno podučavanje cijelo moje volontiranje zapravo i počelo.
Što radiš u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme volim putovati, provesti vrijeme s obitelji i prijateljima, biciklirati u prirodi, citati knjige, volontirati, sudjelovati na međunarodnim projektima, pogledati dobru izložbu, a ponekad i trčati. Teško mi je biti mirna i ništa ne raditi za vrijeme slobodnog vremena pa ga pokušavam iskoristiti na najbolji mogući način, okružena ljudima koji me cine sretnom.
Doprinose li te aktivnosti tvom profesionalnom razvoju?
Zavisi kojim aktivnosti se bavim, ali mogu reci da većina doprinosi mom osobnom razvoju, a onda pokusam iz tih aktivnosti izvuci i nešto sto će imati utjecaja na moju buduću struku. Smatram da je psihologija svugdje oko nas pa je teško reci da ono cime se bavim nije povezano s mojom profesijom.
Koji je, trenutno, najveći problem vezan uz mlade općenito u Osijeku i u Hrvatskoj?
Nažalost ih imamo vise. „Odljev mozgova“, nedostatak zaposlenih u „zanatskim“ zanimanjima i ekološka (ne)osviještenost. Veliki broj mladih visoko obrazovanih ljudi koji napuštaju Hrvatsku, a pogotovo područje Slavonije je problem koji traje već neko vrijeme te sam stoga imala završni rad na temu Migracija i kvalitete života. Budući da me zanima organizacijska psihologija i područje ljudskih potencijala, kolegice su me osvijestile na postojanje problema teškog pronalaska ljudi u području strukovnih zanimanja. Zatim, nerecikliranje, korištenje plastike, zagađivanje prirode, sječa drveća, neki su od ekoloških problema koji su sveprisutni u cijelom svijetu, ali nekako mi se cini da jos nemamo razvijene kvalitetne reforme unutar Hrvatske za razliku od nekih drugih država.
Koja je tvoja definicija uspjeha i neuspjeha?
Smatram da je uspjeh svaki mali cilj koji nas dovede do određene promjene, a koja je nama značajna. To može biti od savladavanja kuhanja jaja preko penjanja na vrh planine sve do promaknuća na visu poziciju na poslu kojim se bavimo. Stoga bi neuspjeh možda bio upravo suprotno, nedolazak do određenog cilja koji pred sebe stavimo.
Koje prepreke mladi moraju prevladati kako bi napredovali u društvu?
Prvo trebaju prevladati one prepreke koje sami pred sebe postavljaju. Trebaju svladati unutarnje barijere koje imaju i stavljati pred sebe ciljeve koji su specifični, mjerljivi, realni i koje je naravno moguće doseći kako bi pratili promjenu. Cesto zbog korumpirane situacije ovdje i čestog susretanja s nepotizmom vidimo samo vanjske prepreke pred sobom i smatramo da je nemoguće napredovati, no ako prvo vidimo sto nas to zapravo koci unutar nas, mislim da je lakše ići dalje.
Koji su tvoji životni ciljevi? Gdje se vidiš za pet godina?
Moji životni ciljevi su da radim posao koji volim, imam svoju obitelj i da se cijeli život obrazujem i radim na svom „unutarnjem ja“. Prije nisam voljela odgovarati na pitanja gdje se vidim za određeni broj godina jer se stvarno mijenjam svakodnevno i jako malo stvari planiram jer sam fleksibilna osoba i volim kad je nešto neočekivano i spontano pa sam odgovore na takva pitanja smatrala pukim nagađanjem koji sutra mogu biti potpuno drugačiji. No jednom prilikom sam dobila negativne bodove tijekom selekcijskog intervjua jer sam odgovorila da ne znam pa sada pokušavam znati. Vidim se kao organizacijska psihologinja koja je ostala i uspjela u Hrvatskoj.
Što želiš poručiti mladima u Osijeku i šire?
Želim im poručiti da pokusaju sve sto žele i da se malo nekad ogluše na ono sto im drugi kažu. Poručila bi im da putuju koliko god je to moguće i da iskoriste sto vise mogućnosti koje se pružaju mladima jer je to odličan alat za osobni i profesionalni razvoj. No onda imam razumijevanja prema onim tipovima osoba koji jednostavno ne vole putovati i nije im to „napeto“. Dakle, mislim da se nekad treba manje obazirati na ono „sto će drugi reci“ i na ono to nam direktno kažu. Da sam svaki put poslušala nekog kad mi je rekao ‘nemoj putovati tamo jer je opasno jer si žena, nemoj se prijaviti za to jer nemaš iskustva, nemoj ići tamo jer nitko drugi ne ide, to je opasno, drugačije, ti ljudi nisu „nasi“, trebaš se smiriti, malo si preotvorena, itd…’, ne bih sada bila osoba koja je bila na četiri kontinenta i koja može istinski reci da je sretna. Upravo zbog toga želim poručiti mladima da se ne trebaju bojati odlučiti na nešto samo zato sto im je novo jer s takvim stavom će im to zauvijek tako i ostati.
