Znanstveni utorak: Kako radi sigurnosna provjera na aerodromima?

Uvijek je vrijeme putovanja. Putuje se na mnoge destinacije, a kod odabira prijevoznog sredstva najčešće se gleda udaljenost i dostupnost. Putnici preferiraju prijevoz avionom, s obzirom da se u velikoj većini slučajeva takav oblik putovanja isplati. Uštedi se barem na vremenu, ako ne u materijalnom pogledu. Iako, iz današnje perspektive sve je to više – manje uređeno na jednak način, a potpuno je razumljivo da su pojedina putovanja zbog usluge udobnosti i vešesatnog leta dosta skuplja u odnosu na neku srednju cijenu. Pa će te tako za Lufthansin let od New Yorka do Hong Konga morati izdvojiti i do 35.000 eura, a avionu će vas čekati osobni asistent i vrhunski kuhar.

Zbog čega nam je bitan avion? Naravno da nas previše ne zanimaju cijene letova i udobnost, tako da se nećemo baviti s tim, ali napravit ćemo sve što je u našoj moći kako bismo saznali kako to izgleda znanost iza sigurnosne provjere kroz koju prolazimo kao putnici. Što je to kroz čega „prolazi“ naš kovčeg i zašto mi to „pištimo“ prilikom prolaska kroz metalni detektor i kako taj zvuk nastaje?

Unaprijed obećajem kako danas neće biti niti jedna jednažba kao što je to znalo biti u proteklim tekstovima, tako da možete odahnuti. Danas nam je cilj potpuno teorijski i opisni, a mislim da ćemo doći do zaključka kako sve to i nije tako komplicirano i da se radi o jednom vrlo jednostavnom mehanizmu.

Možemo krenuti. Zamislimo da su nas dovezli automobilom na aerodrom i pozdravljamo se s našim najmilijima (usput smo im duboko zahvalni na prijevozu, pogotovo ako je u stine sate) i krećemo u cijeli taj proces čekiranja, a reći ćemo da nam je destinacija na koju želimo stići Meksiko. Dakle, idemo u Meksiko. Letit ćemo oko 19h i platiti oko 15.000kn. Bit će to jedan iscrpan let kako za naš organizam, tako i za novčanik. Međutim, tako mora biti i idemo na poslovni put, a vratit ćemo se za 5 dana. Samim time, ne nosimo previše prtljage osim jednog omanjeg kovčega i ruksak koji nam je na leđima.

Stavljamo naš manji kovčeg na pokretnu traku i čekamo prolazak kroz metalni detektor. Kovčeg nam je prošao sasvim u redu i idemo na detektor. Ispraznimo sve iz džepova i krećemo kroz „vrata“. Međutim, začulo se pištanje. Zaboravili smo izbaciti ključeve iz dzepa u unutrašnjem dijelu jakne. Izvadimo ih van te ponovno prolazimo i sve je u redu. Što se dogodilo? Kako je detektor uspio „shvatiti“ da posjedujemo metalni objekt?

Slika 1. Prolazak čovjeka kroz metalni detektor. [3]

U detektoru se nalazi spirala žice koja je ujedno i odašiljač i prijemnik. Ona šalje snažne kratke impulse struje kroz žicu zavojnice. Svaki taj impuls stvara magnetsko polje u detektoru. Nakon toga, kada metalni objekt prođe kroz detektor, to magnetsko polje stvorit će vrtložnu struju u metalnom objektu koji će zauzvrat inducirati novo magnetsko polje oko metalnog objekta. I upravo ta smetnja koja uzrokuje ovo magnetsko polje dovodi do alarma. Reflektirani impuls koji dolazi do prijemnika traje otprilike 30 milisekunda, odnosno 0.03 sekunde. Ako na reflektirani impuls treba čekati dulje od uobičajenih 0.03 sekunde, to će značiti da postoji metalni objekt, odnosno još jedno magnetsko polje. To možemo i usporediti s ehom, odnosno odjekom. Magnetska polja iz predmeta „daju svoj eho“ reflektirajućem impulsu što traje dulje nego inače. Monitor čita signale i pretvara ih u istosmjernu struju, a napon te struje priključen je na audio krug, nakon čega detektor daje ton. Tipični detektor šalje oko 100 impulsa u sekundi, ali broj varira ovisno o proizvođaču.

Što se događa u skeneru kroz koji je prošao naš kovčeg? On koristi X – zrake (elektromagnetske valove) kako bi provjerio gustoću objekta. Jedna strana uređaja emitira nisku i visoku energiju X – zraka koje prolaze kroz naš kovčeg i pogađaju suprotnu stranu uređaja, odnosno detektor. Kada X – zrake prođu kroz stvari, neke od njih se apsorbiraju. One sa većom gustoćom će asporbirati više nego one s nižom. Detektor prenosi X – zrake na filtar koji će blokirati zrake niže energije, a one s višom energijom će preusmjeriti na drugi detektor. Tada računalo vrši usporedbu dva detektora i radi razlučivanje objekata. Nakon toga, na ekranu dobivamo boje koje simboliziraju pojedine materijale. Najjčešće se radi o nijansama narančaste boje. Osoblje koje stoji uz skener nije izloženo opasnosti od radijacije upravo zbog toga što je zračenje, odnosno X- zrake, ograničeno na sam skener (mašinu). Tako da su osobe izložene gotovo nikakvoj radijaciji.